Meteorološka nedoumica o Dedalu i Ikaru

Svi znamo mit o Ikarovom letu. Osporava li činjenica pada temperature zraka s visinom logiku mita o grčkim letačima?

Mit otprilike ide ovako: nakon što je Dedal po zahtjevu kralja Minoja za Minotaura -  čudovište s ljudskim tijelom i bikovskom glavom, sagradio Labirint, zatočeništvo mu je postalo preteško pa je odlučio zajedno sa Ikarom pobjeći zračnim putem i vratiti se u Atenu.

Prije spasonosnog leta krilima načinjenim od perja i voska, Dedal upozorava sina da ne leti previsoko kako mu Sunce ne bi rastalilo vosak. Zanesen ljepotom letenja, Ikar zaboravlja upozorenje i uzdiže se više no što je smio. Vosak biva rastaljen, a nesretni letač završava u valovima Egejskog mora.

Vraćamo se u stvarnost s nekoliko stvarnih činjenica. Krajem 19. stoljeća postalo je jasno kako temperatura atmosfere s visinom opada, a u prošlom stoljeću je to objašnjeno zagrijavanjem atmosfere od podloge – tla ili vodene odnosno morske površine. Da pojasnimo, do Zemlje kao planete dolazi relativno malo sunčevog toplinskog zračenja. Njega upija tlo te se zagrijava. Zagrijano tlo emitira toplinsko zračenje koje pak upija atmosfera.

Danas se uzima da temperatura atmosfere u njenom najnižem sloju, troposferi, koja se uzdiže do približne visine od 10 km, opada 0,65 oC svakih 100 m i naziva se termički gradijent. Naravno, taj iznos varira od situacije do situacije tako da u nekim slojevima atmosfere nije rijedak slučaj porasta temperature visinom. Takva pojava se naziva temperaturna inverzija i predstavlja vrlo stabilnu situaciju u atmosferi.

Osporava li činjenica pada temperature zraka s visinom logiku mita o grčkim letačima? Ne nužno. Stari Grci su uočili da s visinom sunčevo zračenje postaje sve jače. Koristeći logiku, a ne imajući priliku u stvarnosti izmjeriti stvarno stanje, zaključili su da će u velikim visinama sunčevo zračenje postati toliko jako da rastapa vosak. Sa svim pratećim posljedicama.